|
|
 |
|
Welcome to my Blog!
|
|
Midnight. Not a sound from the pavement.
Has the moon lost her memory. She is smiling alone.
In the lamplight the withered leaves collect at my feet
And the wind begins to moan.
Memory - all alone in the moonlight. I can dream of the old days
Life was beautiful then.
I remember the time I knew what happiness was.
Let the memory live again.
Every street lamps seems to beat a fatalistic warning.
Someone mutters and a streetlamp sputters and soon it will be morninc
Daylight - I must wait for the sunrise. I must think of a new life
And I mustn't give in.
When the dawn comes tonight will be a memory too.
And a new day will begin.
Burnt out ends of smoky days
the stale cold smell of mon@ing.
A streetlamp dies
another night is over
another day is dawning.
Touch me - it's so easy to leave me. AU. alone with the memory
Of my days in the sun.
If you touch me youll understand what happiness is.
Look
a new day has begun.
|
Love is what the word was)
I saw a picture
How could you be so careless
How could you have done that to us
And I write this letter
I send it all back to you
And every word you said
In there every word, oh oh oh oh
How could you have done that to us
You treated me like a stranger
And all the time I was loving you
All your slick moves
They were once innocent moves
I wanted to look up to you
I really trusted you
And every word you said
In there every word, oh oh oh oh
How could you have done that to us
(Love is what the word was)
I was loving you like a child
All the time you were smiling
The same smile
I was loving you like a child
I really trusted you
|
Kada bi reči mogle da plaču,
Ti bi u svakoj mojoj reči osetila suzu.
Onu pravu , onu koja ti je pala na dlan.
Onu koju si minutima večnosti nepomično gledala.
Suzu koja se istopila na tvom dlanu.
Gledam besciljno , u nekom neznanom pravcu,
I tražim one izgubljene ne izrečene reči.
One reči koje razdovijše tvoju i moju misao.
Prekinuta misao , izgubljena u sivilu života.
Tamo negde , gde se razdvajaju srca.
Znam, da možda kadkad pomisliš na mene.
U nekom već zaboravljenom svetu.
Nasmešiš se , okreneš glavu i odeš svom životu.
Baš kao što si odlazila i kada tzajedno smo bili.
I onaj posledni put , i onaj naš zadnji pogled.
Nisam slutio da je to bio kraj.
Ni ti nisi slutila, to dobro znam.
A taj naš posledni dan bio je toliko šaren.
Kao da je samo vreme slutilo naš kraj.
I pružilo nam sve boje života u tom trenu.
Ne volim Januar, nekako je siv.
Ispija iz mog mozga sve lepe misli.
I one najlepše što imasmo nekada
One samo tvoje i moje , sakrivene pod nekom zvezdom.
Koja je izgubila svoj sjaj zauvek.
Želim te zaboraviti , zauvek.
Nekako ,mi to ne polazi u mislima.
Kao da su moje misli neki zid izgradile.
I tamo te skrivaju od mene samog.
Ja te stvarno želim zaboraviti.
|
|
Danima , šetam parkom ovog mirnog grada
Dolazim do jedne klupe , one ....... naše klupe.
Na tren, zastajem i nepomično zurim u praznu klupu.
I taj trenutak me vraća , na ono naše prošlo vreme.
U mislima svojim, vidim tebe , vidim sebe .
Vidim te onakvu , blistavu , sa onim izazovnim osmehom.
Vidi i sebe zadovoljnog , kako ti dodirujem kosu ,
Kako svoje prste uplićem u kosi tvojoj.
Smešim se , okrećem , odlazim .... odlazim zauvek.
Morao sam otići , znam da kriviš me za sve ,
Ispao sam kukavica , najveća do sada.
Samo kukavice , beže u svojoj tami.
A želeo sam da ti pružim novi život , novu nadu.
Osećam da si sada srećna i onako nasmejana .
Da pored sebe nemaš kukavicu, već pravog čoveka.
Koji miluje tvoje kose i nikada ne napušta ,kao ja.
Zato sam i otišao, zato jer jesam slab.
Toliko slab , da brinem o tebi , toliko jadno slab.
Nemoj mi zamerati, ove reči kazuju , moj život.
Taj život e, moja ti....... samnom nisi mogla imati nikada.
Život , umornog putnika , putevima beskrajnih misli ,
Protkanih , izgubljenim ćilibarima sreće.
Nemoj zamerti ovoj lutalici života,
Neko se rodi , da kroz život ljude vodi,
A neko da kroz život besomučno luta.
|
|
I ovaj posledji zrak mi je oteo tmurni oblak, i pritiska sa svih strana,svakog dana zelim da ti dodirnem lice ali ti nestajes iza oblaka,poput ptice i vidim samo ivicu litice i vidim samo ljubavne skice, a oblak pritiska i poslednju nadu i kisne kapi mi suze kradu, i zajedno hrane zemljanu prasinu,sve dok bolni grom ne razbije tisinu. Zemlju otvaraju jecaji moji i na dnu vidim moj ponos gde stoji, slomljen i zgazen poput cigarete,drhti na vetru dok munje lete, i iz sve snage sad mu se svete sto snovima nije dao da odlete u svet neznosti, u svet strasti, gde bol ne postoji i gde niko ne broji ni nevine greske ni osvete teske i padove sa vrteske vec skrivene tajne i zelje slatke,ljubavi trajne i boli kratke. Al' slomljeni snovi ostaju na dnu da sa porazenom nadom prave drustvo ponosu koji te je pustio da odes od mene i da sama gledam kako sve vene,sve dok suza drsko ne krene, opet i opet, ko talasi o stene.......
|
|
|
Ljubavne pesme za sva vremena
|
|
